Ima ta jedna od našeg Tome Bebića koje se uvijek sjetim nekad u ovo vrijeme, kad se ono vruće, zlatno ljeto rastopi u melankoliju. Nisam vam ja od zime, nisam baš nešto ni od jeseni. Da, priznajem, preljepe su. A proljeće je najljepše od svih, ali ja sam ljeto, srcem i dušom, ljeto! Ne mogu protiv sebe, more mi je u krvi, a i Toma kaže da su brodovi isti ka i ljudi ili je možda obrnuto.

Uglavnom, ljeto smo proveli na Otoku. Naš Otok je toliko mali da se može preći pješice za svega 10-tak minuta. Ima oblik srca i zovu ga Otokom ljubavi. Gleda prema otvorenom moru, a sunce, kad je savršeno vedro, zalazi u crtu. Struje nemamo, a ni ne fali nam. Živimo u improviziranom selu od šatora, danju se kupamo i izležavamo u hamocima, a noću pijemo vino i gledamo zvijezde.




Takav odmor je da se izgubiš i nađeš, istovremeno. Odvojen od svijeta, od stvarnog života, sve je usporeno, pa ne znaš funkcionirati, a onda ono pravo "ja" preuzme svu kontrolu, pa živiš isključivo tu i sad! I oboooožavam taj osjećaj.




Obooožavaaam i Otok i Ljeto i sunce i more i buru kad krene i očisti mi misli. Ljeto je bilo divno, dugo, toplo i sretno, sljedeće godine ćemo sve iznova, Otok nas čeka, ali neću vam reći gdje je, bilo bi nas praviše :) Ma dobro, evo hint: Terra Magica.





Kakve su vaše priče sa odmora, imate li i vi neki Otok za meditaciju ili provodite odmor na drugačiji način? Slobodno se raspišite :)