Kad mene moja baka, od svojih, skoro 85, upita: "Zašto čovjek živi?", odgovaram joj, vrlo filozofski: "Za baš me briga, bacaš me u depru s tim svojim spikama?"

Onda se zamislim i upitam sebe isto pitanje. Ponovo padnem u depru, jer kako žena koja je toliko živjela i toliko prošla, još uvijek nema odgovora, ima li uopće smisla razmišljati, ima li išta smisla. 

Sljedeće jutro me probudi najljepše ljetno sunce. Odvezem se biciklom na plac, kupim si bijele i bordo margarete i cvijetove češnjaka. I jagode, još uvijek ih ima, taman da si složim koju litricu likera. Na putu doma nađem 30kn na cesti. A navečer završim, potpuno neplanirano i besplatno, u vodi do koljena sa najvećim osmjehom na svijetu, slušajući jedan od najdražih mi bendova ikad - Pixies.

Eto! I rest my case! Smisao života, pih, koga briga, dok ja razmišljam o njemu, život prolazi pored mene. Razmišljat ću jednog sunčanog, ljetnog dana, kad mi bude 85 i kad mi cijeli život bude u glavi.