Dok se neki pitaju kakvu je to haljinu Angelina obukla i podjelila modnu publiku i kako da sa tri namirnice postigu savršeno tijelo do ljeta, dok moji susjedi stavljaju fasadu, a klinci kradu trešnje, dok se ja razmišljam što ću za ručak i kad ću imati vremena da ukuham malo džema od jagoda, neki više nemaju ni kuće, ni trešnje, ni interneta, a sigurno neće ni na more.
Ovaj put ti "neki" nisu negdje tamo daleko u poluizgovorljivoj zemlji na kraju svijeta, oni su ovdje, iza ugla, govorimo istim jezikom i imali smo slične snove.
Ostatak svijeta mi se čini neprimjeren. Kako se samo usuđuju živjeti dalje! Gdje im je savjest dok sade cvijeće u prozore, a drugi nemaju ni krova nad glavom!
No predpostavljam da to ne ide tako. Život ide dalje, ne čeka nikog, a dok je svijeta i ljudske rase, uvjek je bilo onih koji pate i onih koji prolaze najbolje razdoblje života, istovremeno. To je Život!
Tko je gore, sad je dolje i obrnuto (samo što su naši ljudi uvijek nekako više prema dolje).
Apokaliptično mi u glavi i oko mene. Već tjednima sam zatvorena u Jadran filmu, koji bi u današnjem stanju bio idealna kulisa za ovu našu malu apokalipsu. Iako su se u njegovo "zlatno doba" tamo stvarali veličanstveni setovi koji su glumili stari Egipat, Rim ili vikinško selo, sada je tamo vječna apokalipsa danas.
Iscpljena sam i iznutra i izvana. Ali stišćem ovo svoje malo sreće i zahvaljujem se svemiru na tome.Pomažem koliko i kako mogu i nadam se, ako se uloge jednog dana okrenu, da će netko učiniti isto za mene, za nas.
